Šta je perimenopauza – Kada si sigurna da se sve raspada
Prva sećanja koja imam na takozvani “period promena” kod žene potiču iz mog tinejdžerskog doba. Porodična okupljanja, Crna Gora… i rodbina koja komentariše moju majku kao medicinski fenomen:
„Deset godina je u toj nekoj promeni.“
Tada nisam razumela kontekst.
Ali vrlo jasno se sećam nedostatka razumevanja – čak i osude.
Od svih njih, ali i od mene.
Ja sam to doživljavala kao lenjost, kenjkavost, slabost.
A u tim godinama sam već bila maksimalno ambiciozna: sve petice, planovi za fakultet, svet, „pravljenje svoje velike priče“.
Danas je to jedna od malobrojnih stvari zbog kojih osećam grižu savesti – to potpuno nerazumevanje majke.
A moja perimenopauza?
O (peri)menopauzi bukvalno nisam razmišljala do decembra 2024, kada sam imala 50 i kusur.
A do svoje 48. godine nisam ni čula za “peri” fazu.
Ni jednom nisam pomislila da se pripremim, istražim, raspitam.
Što nije tipično za mene – ja unapred razmišljam o svemu, planiram scenarije, pripremam se, kako bih održala taj svoj „maks“.
I onda je, niotkuda, meni – vrlo nepripremljenoj i nesnađenoj (a ja sam jako retko nesnađena) – stigla prva lekcija. Na velika vrata i vrlo bučno: nespavanje, umor, nemogućnost koncentracije, problemi s pamćenjem, emotivne oscilacije iz minuta u minut. Sve u jednoj nedelji.
Umor i nespavanje nisu bili onog tipa koje možeš rešiti joga retreat-om, jakom kafom ili vikendom dugog sna. Ni blizu.
Najstrašniji je bio onaj iscrpljujući umor koji me činio tužnom, nemoćnom, jadnom.
Pričao mi je:
„Zastani. Ne radi to više. Nije tvoja snaga u brzini.“
Ali ja nisam bila spremna da to čujem. Ni blizu.
Nemogućnost koncentracije takođe nije bila prolazna.
Samo bih zaboravila šta sam htela da kažem usred rečenice. Ili po šta sam krenula u drugu sobu.
Rutine mog razmišljanja odjednom su se pretvarale u napredne matematičke zadatke – koje nisam umela da rešim.
i ŠTA SA promenAMA raspoloženja u perimenopauzi?
To je bilo najluđe.
Od tuge do sreće, preko besa i nemoći – sve u 10 minuta, ničim izazvano.
To me je najviše dotuklo, jer sam jedna od onih koje veruju u racionalnost, smirenost, staloženost, strukturu.
A onaj uvek predlagani „period između impulsa i reakcije“ koji ti daje moć… nestao je potpuno.
Sve to je u jednoj nedelji postalo nemoguće.
Raspala sam se.
Doslovno.
Krevet, suze, odustajanje od svega aktuelnog.
I tada sam prvi put shvatila da sam, htela to ili ne, ušla u novu fazu života.
Estimated reading time: 2 minutes
Nastavak: Kada ti telo prvi put kaže „više ne mogu“ >>>

Leave a Reply
You must be logged in to post a comment.